Autor: Ibro Mulaomerovic 

 
Eh, što mi je riječ – nostalgija – teška, teška kao džumle, pogotovo što tu riječ, ni krivu ni dužnu, zadnjih godina najčešće povezuju sa pojmom – jugonostalgija. Znam to iz vlastitog iskustva jer sam i u visinu i u širinu oblijepljen etiketama jugonostalgičara.
 
Pa, je li me stid zbog toga? Ma, kakvi, šega mi je sve to kad me novokomponirani rodoljubi uguraju  u nekakav politički kontekst, a ja samo tvrdim da mi je u onom sistemu i vremenu bilo ljepše jer sam imao manje razloga da budem tužan nego sada.
 
A da me nostalgija tare, tare me. U nekim enciklopedijama piše da riječ nostalgija, pored one tuge za zavičajem,a između ostalog, znači i čežnju za nečim što nam je nekada bilo veoma drago i prijatno. A od onoga nekada što mi je i dan danas drago i prijatno je tadašnji – kućni odgoj. Znao se red, znalo se za poštovanje , mislim na različite vrste poštovanja i onoga što danas zovu tolerancijom.( Kao da onda nije bilo tolerancije među nekim ljudima.) Recimo, poštovanje prema starijima. Dobro, nismo imali tramvaj ni podzemnu željeznicu pa da sad navedem primjere kako su mlađi u gužvi (sve mi se čini da tada nije ni bilo nekih gužvi, sve je bilo nekako po istihanu) ustupali mjesto starijim ljudima, ali svjedok sam tome da je u ta neka fina vremena u Bosni stanovala pojava što se zvala – fini maniri. Čak bih se usudio tvrditi – i istureno odjeljenje nečega što se zove – bečka škola.
 
Posjedujem fotografije svojih roditelja između dva svjetska rata, on u elegantnom odijelu, dvoredno kopčanje, šešir, lakirane cipele i bijela svilena maramica u malom džepu od sakoa, a majka u svilenoj, bijeloj, dugoj haljini, šešir širokog oboda, cipele, zna se, bijele, lakirane. Naravno, nisu samo oni izgledali tako elegantno, bilo je to poveće društvo u Doboju što se okupljalo i išlo kod Kraljevića na kino ili pozorišne predstave, ili pak na ples gdje su plesali tango, fokstrot, slofoks, sa obaveznim dodatkom u plesu – "dame biraju". A da plešeš sa damom moraš otići do nje i njenog društva, nakloniti se i zamoliti je za ples. Dobro, ako ti je rođena žena, ne moraš ići po nju, ionako te ne pušta daleko od sebe.
 
Sve je to, naravno, bio utjecaj prethodne vladavine ozloglašenog okupatora što je jedno vrijeme ugnjetavao Bosnu nam, a i Hercegovinu,pogodili ste, riječ je o Austro-ugarskoj monarhiji i Habzburzima što su vladali u Beču i širili taj, kako smo rekli, utjecaj nečega što smo mi zvali – "Bečka škola", sve sa onim – "ljubim ruke dami".
 
"Da li je život, il` sudba, šta li je?" - helem, mene bacilo na "privremeni život" baš u taj i takav Beč. I mogu vam prijaviti, plaho fina čaršija taj Beč, taman.
 
Istina, sada su Habzburzi više pitanje turističke radoznalosti, na vlasti su oni što ja navijam za njih, - crveni, ali, ostao je onaj šmek starog Beča iz doba nekadašnjih kraljeva i careva (a vidjećemo, i kraljica i carica). A Austrijanci pametan narod, čuvaju sve znakove kulture i tradicije, pa čovjek na svakom koraku može osjetiti da Beč ima dušu.
 
Kako su meni u životu žene bile daleko značajnije od muškaraca (muškarci mi odgovaraju samo za kafanskim stolom) tako mi je i taj čuveni bečki šarm posebno obilježen životnim tragom tri dame, u pitanju su – Marija Terezija, Sisi i Alma Mahler.
 
Najpoznatija je, očito, Marija Terezija. Obilazak Beča se ne može zamisliti a da se makar ne prođe pored lijepog zdanja što se zove Hofburg, eh, tu je 1717. godine rođena, a 1780. tu je i umrla najslavnija europska carica.
 
Njen babo se zvao Karlo VI i, bezbeli, bio austrijski car, ali ne samo austrijski, vladalo je to dobrim dijelom Europe. Dobro sad, ako si i car, ne mora značiti da će te zaobići svi pehovi u životu, pa kako carski zakoni nalažu da se za prestolonasljednika određuje najstariji carski sin, Karlo je imao peh, pa ne samo da nije imao starijeg sina, nego, sina nije imao nikako, samo kćer. A kćer, znam to iz iskustva, babina miljenica.A red je red, carski zakon je najstariji zakon, a nemaš sina.E, jebi ga sad.
 
Pisao sam već o tome da su Karla iz belaja izvadili naši mudri susjedi Hrvati koji su tada bili pod vlašću habzburgovaca, jer je hrvatski Sabor izglasao zakon pod nazivom "Pragmatična sankcija" kojim se dozvoljava da krunu može naslijediti i ženski potomak. Toooo, Karlo je, bezbeli, to jedva dočekao, pa su taj zakon morali prihvatiti i ostali dijelovi imperije. Naravno, bilo je poprilične frke jer su se pobunili neki žešći igrači, recimo kao kneževi Karlo Albert Bavarski, Fridrih August II Saski i španski kralj Filip V, a sve iz razloga što su oni trzali na prijestolje, i sve resto što ide uz prijesto.
 
Tako su naša braća Hrvati utjecali na dalji historijski razvoj Europe u onoj ljepšoj, ženskoj varijanti. (Ma, sve što je žensko, meni je lijepo)
 
Kad se naša Marija "zacaričila" 1740. godine nije bila baš obična vladarica, kao neke tamo, oficijelno je titulirana kao – nadvojvotkinja Austrije, kraljica Ugarske, Češke, Hrvatske, Galicije, vojvotkinja Mantue, Milana, Parme, Placenze i Guastalla, te kao vladarica austrijske Holandije i brojnih grofovija. A kad se u svojoj devetnaestoj godini  udala za lotarinskog vojvodu Franju Stjepana, postala je – carica Svetog Rimskog Carstva, Njemačkog naroda, njemačka kraljica, i velika vojvotkinja Toskane.
 
Halooo, kad pogledaš koliko je toga, mora glava da boli, ja ne znam da li bih se usudio vladati, recimo, općinom Doboj Jug, a Marija, mrtva hladna bez nekih kompleksa uzima sve pod svoje.
 
A još kad se pogleda kako je vladala tih 40 godina, ne moraš je voljeti ali je moraš poštovati. Dama je prvo reformirala vojsku kao sigurnosni oslonac svoje vladavine, zatim je reformirala obrazovanje i finansiranje, a posebno je podsticala zemljoradnju i trgovinu, tako da je cijela imperija toliko vremena funkcionirala besprijekorno.
 
To mogu samo pametni – pomislićete. Pa da, iako kažu da njen intelektualni nivo nije bio baš fascinantan, Marija je bila dovoljno mudra i pametna da oko sebe okupi pravu ekipu, ljude koji su dokazani eksperti za pojedine oblasti, nije joj vlast udarila u glavu, rado je prihvatala savjete pametnih ljudi.(A naši vladari okupljaju oko sebe podobne levate misleći da su sami najpametniji, zato Bosna ni da krene iz blata).
 
Ono što mene posebno fascinira kod te dame je njen uzbudljivi fizičko-emotivni život, naime, svom Franji je rodila pet sinova i jedanaest kćeri (halo, 5+11 = komada 16). Sinovi Josip i Leopold su nastavili sa vladarskim ovlastima i slastima, ali ipak najdublji trag u historiji i povijesti ostavila je kćerka Marija Antoaneta što se udala za Luja XVI i bila francuskom kraljicom. Pa da, pogodili ste, to je ona čuvena glupača što je na primjedbu da joj se narod buni jer nema kruha, odgovorila:"Pa neka jedu kolače". Nije ni čudo što je završila na giljotini.
 
Ima jedna fina anegdota vezana za Mariju i njenu kćerku Antoanetu, naime, kada je Mocart bio mali, Marija Terezija ga je pozvala na dvor da joj svira, pa je poslije svirke uzela malog genija u krilo, a mali mangup je caricu poljubio u obraz i obećao Mariji Antoaneti, budućoj francuskoj kraljici, da će je oženiti – kad odraste. Eto, da se Antoaneta udala za Mocarta ne bi završila na giljotini.
 
Za Mariju Tereziju su ispletene priče da je jako voljela muški rod, pa, kao, dovodila sebi u spavaću sobu mlade gardiste (često je spominjan čuveni baron Trenk) čime se postavljalo pitanje pravog očinstva njene šesnaestero djece, međutim, nekih pravih dokaza tome nema, mislim da bi to mogle biti samo priče zavidnih dvorjana, ali, kad se pogleda šta je carica sve uradila za svoga života i koliko je djece rodila, mora se, ako ništa drugo, priznati da nije sjedila skrštenih ruku. Ni nogu.
 
Druga dama koja je trajno obilježila čaršiju što se zove Beč, zvala se Elizabeta Amalija Eugenija od Bavarske, ali svi su je znali kao – Sisi. Kćerka vojvode od Bajerna Maksimilijana Josipa i princeze Ludvike, ima i dan danas u centru Beča muzej koji je podsjećanje na tu fascinantnu ženu.
 
Otkud ona iz Bajerna pa u Beču? Njena rođena tetka Sofija bila je majka mladog austrijskog cara Franje Josipa (da, to je onaj naš što je vladao i Bosnom), pa je Elizabeta sa majkom i sestrom Helenom trknula do Austrije jer je teka Sofija skontala da oženi sina Franju sa Helenom. I odu tri  dame u čuveno austrijsko odmaralište, vazdučnu banju Bad Išl, ali niko nije računao da će mladi car otkazati poslušnost majci (koju je do tad u svemu slušao) i zaljubiti se na prvi pogled u mlađu Heleninu sestru, - Sisi.
 
I tako je nastala najpoznatija austrijska sapunica, a sve sapunice, je li, moraju imati i "dramaturški zaplet", ispostavilo se, naime, da Sisi nije bila umažena aristokratska glupača koja će smatrati da je svoj životni san ispunila dobrom udajom, i to još za mladog i lijepog cara, ne, ta mlada dama je bila dovoljno pametna, obrazovana (a uz to i lijepa), pa je imala sve atribute da zagorča život konzervativnom protokolu carskog dvora. Na užas dvorjana ponašala se sasvim prirodno, ljudski, otvoreno, pokazivala svoje emocije, nije dozvoljavala da bude sputana dvorskim protokolom. To joj je (kao i svim junakinjama u današnjim popularnim sapunicama) donijelo ogromnu popularnost u običnom pučanstvu, postala je karizmatična osoba kojoj su se divili i koju su svi voljeli.
 
Poslije vjenčanja u Beču 24. aprila 1854. godine, Sisi je ubrzo rodila dvije kćerke pa sina, prestolonasljednika Rudolfa, a nešto kasnije još jednu kćerku. Idila, "apsolutno romantično", moglo bi se pomisliti, ali scenario ove priče unosi zaplet u uhodanu dvorsku harmoniju, naime, Sisi je bila dovoljno "otkačena" da skonta kako ispunjenje nekakvih snova udajom za cara i ne mora biti postizanje istinske sreće, pa ti naša Sisi, na užas ljubljenog cara Franje i cijele dvorke svite, odluči da nakon šest godina braka napusti i Franju i dvor, i krene za nekom svojom srećom putujući Europom.
 
Dvorska pravila su sputavala oficijelni razvod, ali ljubav kad pukne, nije ti to sarma pa da poslije opet bude ukusna kad je podgriješ, helem, lijepa Sisi 1860. godine napušta Beč i putuje (najviše vremena je provodila u Madeiri) čitajući i pišući poeziju, te učeći grčki jezik.
 
Bili su to sve razlozi da je obožava i ženski dio carevine što je svoj život provodila u patrijarhalnom uređenju koje je sputavalo i pomisao na ženske slobode,  pa su u ovim postupcima svoje carice vidjele ostvarenje nekih svojih zapretanih snova i želja.
 
A znate li zašto ja nisam njen navijač? Zbog toga što sva ta priča izgleda kitnjasto i patetično'? Ma ne, život inače zna vrlo često biti kitnjast i patetičan, čak Sisi u mojim očima zaslužuje pregršt komplimenata zbog svoje nekonvencionalnosti, ali ono što uspostavlja zid između mene i dražesne carice je njen odnos prema svojoj rođenoj djeci. Mogu ja razumjeti da dami pukne film pa muža i carsku krunu pošalje u neku stvar materinu i ode nesigurnim putem traženja istinske sreće, ali ostaviti čopor svoje rođene djece, izgubiti roditeljski kontakt s njima, ostaviti svekrvi da ih odgaja, oprostite, vjerovatno sam debelo konzervativan, ali to ne mogu da svarim. Morala je povesti i djecu, a ako joj to carskom voljom nije bilo dozvoljeno, morala je češće biti s njima, a ne samo otići od njih. Pogotovo što sam definitivno skontao da su djeca (i njihova djeca) ono što nas čeka na kraju onog spomenutog nesigurnog puta traženja neke ljudske sreće, i što je, u stvari, cilj tog čitavog puta.
 
Lijepoj, dražesnoj Sisi sudbina nije bila sklona ni naklonjena, njen sin Rudolf, prestolonasljednik, tragično je završio mladi život u poznatoj aferi Mayerling (nikada nije čvrsto dokazano je li to bilo samoubistvo ili ubistvo), a i nju samu je 1898. godine u Ženevi ubio anarhist Luigi Lucheri.
 
Iako je u Beču praktično živjela samo šest godina, Sisi je svojim shvatanjem života i ljudske sreće uspjela stvoriti karizmu koja traje i dan danas, o njoj je napisan veliki broj knjiga, snimani filmovi (poznat je onaj sa Romi Šnajder u ulozi Sisi), postala je nezaobilazni dio bečke povijesti.
 
Treća dama koja je za mene simbol bečkog šmeka zvala se Alma Šindler, ali je ostala poznatija kao Alma Mahler. Ta dama mi je simbol jednog karakterističnog bečkog štimunga koji se svojevremeno mogao osjetiti u nečemu što se zvalo – "kulturni saloni". Bilo je to vrijeme što je u europskoj umjetnosti poznato kao – secesija – ili njemački – jugendstil – kada se osjetila potreba da se intelektualne diskusije iz javnosti povuku u privatnost tih kulturnih salona, u kojima su "moderatori" uglavnom bile žene. Saloni su bili mjesta gdje je čovjek mogao u jednom prostoru sresti odjednom nekoliko genija i slušati njihovo razmišljanje.
 
Alme što se tiče, dama je bila daleko od svake intelektualne ili umjetničke genijalnosti, ali njena prednost je bila što je bila žena puna šarma i neke neobjašnjive privlačnosti u očima muškog svijeta. (Nije baš u maniru "bečke škole", ali to se kod nas zvalo – biti "jebozovan"). Kada se pogleda koji su geniji gubili pamet zbog te žene, sve se može reći, samo ne da je to slučajnost.
 
Njena prva ljubav u njenoj sedamnaestoj godini bio je poznati kompozitor Aleksandar fon Zenkinski, ali to je trajalo vrlo kratko jer je u jednom od bečkih salona upoznala slikarskog genija Gustava Klimta koji je bio znatno stariji od nje. Tu se razvila strasna ljubav o kojoj svjedoče njihova pisma, a sama Alma otkriva da je ona bila bila model za njegovu čuvenu sliku "Danaja" koja je ušla u sve slikarske antologije.


Nakon te ljubavi, u jesen 1901. godine Alma je opet u jednom od bečkih salona upoznala još jednog genija, ovaj puta nije bio slikar nego muzičar, čuveni Gustav Mahler. I Gustav je, naravno, bio znatno stariji od Alme, čak punih dvadeset, ali geniju se godine ne gledaju, ljubav je planula preko svake mjere, pa je trebalo proći samo dvije hefte da bi se održalo i vjenčanje u bečkoj crkvi Karlskirche. Tako je naša ljepotica postala Alma Mahler.
 
Gustav je u Alminoj mladosti i njenoj ljepoti vidio božansku inspiraciju za stvaranje svoje genijalne muzike, pisao joj je strasna ljubavna pisma sa svojih brojnih gostovanja po Europi. Iz te ljubavi rođene su i dvije kćeri, Maria i Anna. Kada je 1907. godine umrla mala Maria, bio je to šok za Mahlera koji će naći odraz u njegovom muzičkom artikuliranju smrti kao teme u svom stvaralaštvu.
 
Njegova smrt 1911. godine i njegova velika ljubav prema njoj (kud ćeš više, svoju čuvenu 10. simfoniju, Mahler je posvetio svojoj ljubljenoj Almi) nisu ovu mladu damu bacili u preveliki očaj, tako da je prošla tek nepuna godina dana a ona je našla utjehu. I to kakvu, i to ne bilo koga, izabranik njenog srca (ili je ona bila izabranica njegovog srca) ovaj puta se zvao Walter Gropius. Oni koji imaju imalo veze sa arhitekturom znaju da je to ime u arhitekturi kao, recimo, Rembrandt u slikarstvu ili Mocart u muzici. Alma je Gropiusa upoznala još dok je Mahler bio živ, tako da ta ljubav potiče još iz tog doba, ali je dama zbog komšiluka pričekala da prođe bar godina od Mahlerove smrti kako bi se udala za Waltera kome je i kćerku rodila.
 
Kako je Gropius živio i radio u Njemačkoj pa tek povremeno navraćao u Beč. Almi se baš nije dalo da napušta Beč i njegove umjetničke salone, tako da i ta veza nije bila baš duga vijeka.
 
A onda u njenu začaranu ljubavnu mrežu ulijeće ekscentrični slikar, jedan od najavangardnijih slikara 20. stoljeća – Oskar Kokoška. Ovaj genije je načisto poludio u vezi sa Almom, slikao ju je danima i noćima, ali Almi ta veza nije predstavljala nešto posebno, tako da je i to brzo prekinula. Ostavljeni Oskar  je opet poludio, a kako je to već bilo vrijeme prvog svjetskog rata, slikar se javlja u ratnu konjicu ne bi li poginuo, ali srećom po slikarstvo samo je teže ranjen.
 
Slijedeća i posljednja almina ljubav bi je Franc Werfel, pjesnik, čiji se teatarski tekst i danas može vidjeti na bečkoj sceni.
 
Kako su nailazile godine, mijenjala se društvena i politička klima, vrijeme bečkih umjetničkih salona postaje prošlost, gubi se i gasi svijet u kojem je Alma Mahler bila nekrunjena carica, te ona skupa sa Francom odlazi ispred Hitlerove najezde preko Francuske i Španije u Ameriku, gdje je 1964. godine i umrla. Njena posljednja želja je bila da je sahrane u Beču, tako da na bečkom groblju Grinzing  možete, u blizini groba slavnog kompozitora Gustava Mahlera naći i jedan grob na kome    piše – Alma Mahler Werfel.
 
Eto, nema više ni Marije Terezije, ni Sisi, ni Alme, ali Beč odiše nekim njihovim mirisom, ponekad, kad šetam bečkim ulicama ili prolazim pored zgrada u kojima su znale biti te tri dame, očekujem da će se u onim grupama turista iz cijelog svijeta odjednom pojaviti neka od njih tri, i da će diskretno, kao što i priliči damama, iz daleka, mahnuti bijelom maramicom.