Autor: Ibro Mulaomerović
Galerija "Tiziano"
I - krenulo je. Česte izložbe poznatih slikara sa područja cijele tadašnje Jugoslavije, poetske večeri, promocije novih knjiga, ciklus "Glumci među slikama", u malom a ugodnom prostoru galerije čuju se zvuci kamerne muzike. Za "Tiziano" se zna u Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, neke pozitivne vibracije su krenule iz Doboja u svijet, a svijet je počeo dolaziti u Doboj, otkrivati ga i upoznavati ga, pa doktor Bogdan Mesinger napisa:
"Mnogi dolaze u Doboj - ali ne pruža se prilika svakome da uđe i u njegovu dušu. Ovdje, u galeriji "Tiziano", tu sam duču osjetio i njenu nenadanu i tajnovitu ljepotu, kao da sam ušao u Aladinovu špilju, u koju sam zakoračio jednostavno - iz dobojske noći. I u njoj je i cijela Bosna i sve što joj je blisko. I to je najljepše: čovjek i sebe nađe u duši ovoga grada, i u ovoj začaranoj pećini galeriji "Tiziano".
U vizualno toplom prostoru sa dijelovima kamenog zida, ali i "duvara", sa podom od "biber" crijepa, osjećao se dah i onih zanatlija sa stare Čaršije, i putnika čađavog "Ćire", plesača sa dobojskih igranki, šetača sa korza, ali i savremenika koji su otkrivali neke šire prostore umjetnosti.San koji se mogao osjetiti svim čulima, skoro dodirnuti rukom kao ono drvo u Parku, simfonija.
" Slike, keramike ljudi, Mnogo izvora, mnogo razloga za imaginiranje, mnogo sna. Ovdje se može mnogo drugačijih života imati kao vlastito iskustvo. Ovdje se, dakle, može biti samo svoj" - napisa veliki književnik Dževad Karahasan kada je dolazio.
Svi su dolazili da ostave dio sebe, a odlazili bogatiji, iako su dobro znali da se tu lova ne vrti, vrti se nešto sasvim drugo, vrednije od love. Bili su to nama domaćinima bliski i dragi ljudi, prijatelji, većinu bih, kad dođu, nacrtao onako "na koljenu", blic-portret, a kad bi otišli o većini sam napisao i priču, moj subjektivni doživljaj tih ljudi.