Autor: Ibro Mulaomerović
"Tiziano" bez happy enda
(Januar 1999.)
Moji problemi sa lijepim snovima uvijek su bili u tome da se moraš i probuditi, pa tako i u ovoj priči. Odjednom, baš u vrijeme kada sam već dogovorio Sidranov dolazak u "Tiziano", a bio u pregovorima sa Affanom Ramićem, kada su nam trebala doći ova dvojica vanzemaljaca, u ove naše krajeve došli su neki nepoznati "turisti", mangupi i barabe, koji su razmišljali na neki drugi način, koji su živjeli u nekom drugom svijetu i filmu. San prelazi u stvarnost, ružnu, prljavu, grubu, dehumaniziranu javu.
Kada sam nedavno navraćao u Sarajevo kod sestre, sreo sam u Galeriji BiH dobrog Vladu Vojnovića, koji je slikarstvu naučio generacije i generacije slikara, na par mjeseci pred njegovu smrt. Obradovali smo se obojica i prisjećali divnih večeri u u "Tizianu", meze, vina, anegdota u društvu sa Dobrivojem Beljkašićem, Ahmedom Karićem, Vladom Puljićem, Boškom Karanovićem i onim domaćim.
Nekada sam posjećivao njega i Beljkašića u njihovim ateljeima u Vijećnici, "a sada, moj Ibro, ni ateljea, ni slika, ni Vijećnice, samo ne fali idiota" - reče mi u našem posljednjem susretu. Da su ostali atelje i Vijećnica, još bi Vlado bio živ, uvjeren sam.
Evo me u egzilu. Grad je Innsbruck, u Tirolu, prelijep, imaš dojam da uživo prolaziš kroz reklamni turistički film, aerodrom, koncertne dvorane, galerije, Teatar, ljudi ljubazni sa dugom kulturnom tradicijom, sve je potaman, samo meni fali ono, - znate i sami šta, ne trebam reći.
Moj davnašnji prijatelj, pjesnik Ahmed Muhamed Imamović, koji već dugi niz godina živi u sjevernoj Americi napisao je stih:"Kad se vratim, kome da se vratim, i obratim ...?".
Ja bih možda imao kome da se vratim i obratim, pa sam razmišljajući o tome i uskrsnuću Galerije ponovo čitao Solženjicina, bio je i on u egzilu, zna šta je to, a pretpostavljam da je i on kod kuće imao neku svoju varijantu Tiziana pa se vratio.
Onda mi je nedavno moj rođeni sin, iz nekog samo njegovog navigacionog tornja koji se brine za ateriranje letjelica zalutalih među oblacima, javio:
"Stari moj, Džimi Hendrix je umro mlad kada je prestala i njegova čarolija, zato je i sada veliki. Marlon Brando je bio mlad i lijep glumac, glumčina, kada je bio na vrhuncu odlučio je da prestane. Poslije se predomislio, sada je to samo stari, debeli, ružni čovjek",
Šta je pisac htio da kaže, a nije smio? To, da čovjek ne može nikada biti toliko star ni mudar da ne bi mogao nešto naučiti od svojih potomaka.