Grad Doboj je imao bogat kulturno-zabavni život, u kojem su se posebno isticali sa svojom djelatnošću mnogi
znani i nažalost mnogi zaboravljeni dobojski muzičari.
Sa ovim člankom bih želio da podsjetim sve stare Dobojlije /a naravno one mlađe da informiram o jednim ljudima sa velikim srcem i širokom dušom, koji su godinama uveseljavali Dobojlije /ponekad i ne sa baš pravim osmijehom na licu, pošto je muzičarski ''zanat'' sličan profesiji pajaca u cirkusu, odnosno: publika koja te gleda ne smije i ne treba da zna šta ti osjećaš u momentu, lična osjećanja i tvoje trenutno raspoloženje je samo za tebe, inače ništa od fešte……. – To je jedno od ''10 MUZIČARSKIH zapovjedi''
Prvo bih želio DA SE UNAPRED IZVINEM ako zbog svoje mladosti propustim neka imena /jer ipak, ja sam iz generacije mlađih dobojskih muzičara '80.-'92.g./, koja su značila nešto u kulturno-zabavnom životu grada Doboja i okoline u poslijeratnim godinama /imam u vidu period nakon oslobođenja Doboja 17. aprila 1945. g/.
Po sjećanjima nekih starih Dobojlija, jedan od prvih poznatih dobojskih muzičara je bio violinista Stanko Stanković, poznatiji kao ''Stanko RUPA''. Za Stanka ''RUPU'' su se pričale legende. Kažu, da je bio virtuoz i da je svirao na Bečkom dvoru kao solista filharmonijskog orkestra, i da se zbog tamo neke nesretne ljubavi propio k'o svaki prosječni muzičar, tako da je na kraju svoje karijere pao na ''niske grane''. Posljednje dane svog života je proživio kao beskućnik, svirajući po ulicama Doboja, da bi zaradio za koru hljeba i čokanjčić rakije. Kažu, da su ga jedno jutro našli mrtvog na klupi u parku, sa violinom u zagrljaju.
Priču o starim dobojskim muzičarima bih produžio sa pričom o starom legendarnom restoranu ''BAGREM'' (kod stare željezničke stanice u Starom gradu), koji je početkom 50. godina bio jedan od glavnih mjesta za sakupljanje Dobojlija u to vrijeme, i restoran, u kojem su gostovale mnoge estradne zvijezde onog vremena. Smjenjivali su se orkestri, gostovali su razni muzičari pa čak i iz inostranstva, ali muzičar koji je bio domaćin i koji se nikad nije mijenjao je bio dobojski harmonikaš Sejfudin (Sejfo) Šarić. Muzičar, koji je u ono vrijeme bio prvi koji je svirao ''dugmetaru'' u Doboju /neuobičajeno za ovo podneblje, pošto je harmonika ''dugmetara'' karakteristična za Srbiju/. Iz tih godina bih mogao spomenuti i Džorđu Popovića zvanog ''Čiča'', gitaristu sa kojim sam imao čast da sviram u tamburaškom orkestru pok. nastavnika Bore (''tamburice'') Stevanovića – ali o tome malo kasnije./
Početkom 50-tih godina prošlog vijeka u Doboju je bio osnovan duvački orkestar, koji je radio u sklopu Vatrogasnog društva pod dugogodišnjim rukovodstvom kapelnika, maestra Đoke Damjanovića. Pod njegovom dirigentskom palicom su se učili prvi dobojski ''pleh'' muzičari, koji su radovali Dobojlije dugo godina. Svirao je dobojski duvački orkestar i na svečanostima a bogami i kada je trebalo ispratiti nekog zaslužnog Dobojliju na njegov posljednji ispraćaj. Ostala su sjećanja Dobojlija, za legendarni 1. majski uranak, kada nas je dobojski duvački orkestar budio u cik zore, sa takozvanom ''BUDNICOM'', odnosno marševima, podsjećajući nas da je vrijeme za ustajanje i odlazak na svečanu proslavu 1. maja kao jednog od najvažnijih praznika iz onog vremena. Dobojska izletišta su bila prepuna od ranih jutarnjih sati, zahvaljujući ''BUDNICI'' duvačkog orkestra. Odlazile su dobojlije na Ozren i Preslicu, na Omladinsko jezero, na Ušće i na obale Usore, Spreče i Bosne, neko u Ankare a neko u Lipac. Nije bilo važno gdje, nego je najvažnije bilo ustati sa ''budnicom'' i otići na uranak, raspuhat roštilj a bogme i okrenuti jagnje na ražnju.
Evo spisak sa imenima članova dobojskog duvačkog orkestra u periodu 1954-1964.g.:
Džoka Damjanović
Dževad Preldžić
Nijaz Preldžić
Anto ''Šike'' Majstorović
Todorović Blagija
Mile Pećanac
Ilija Arapović
Bampa Ivica
Miki Arambašić
Valenta Rudo
Krunoslav Prajzler
Asif Didić
Šemso Mulalić
Topić Šefkija
Blagoje Damjanović
Munib Mehičić
Latif Jusičić
Emil Kalih
Krunoslav Prajzler
Asif Didić
Vinko Kordić
Blagoje Damjanović
Nikola Krisitčević
? Božanović
? Fedetov
Dobojski duvački orkestar će ostati jedan od zapamćenih simbola Doboja a najviše zahvaljujući kapelniku Džoki Damjanoviću.
Sredinom '50. u Doboju su bile popularne prve igranke, koje su se najčešće održavale u prostorijama starog Doma Armije /današnjeg – odnosno nekadašnjeg KUD-a ''Ismet Kapetanović''/ kao i u starom Hotelu ''Bosna''. Prvi dobojski muzičari, ''pioniri'' ovog zanata koji su svirali na igrankama u ono vrijeme a također i u hotelu ''Bosna'' su bili:
1. Dževad Preldžić –bubnjevi
2. Ferid Čehić – vokalni solista
3. Fahir Čokić – harmonika
4. Nijaz Topić – klavir
5. Midhat Topić – Saksofon
6. Sulejman Begić ''Suljaš'' – gitara
7. Mile Pećanac – saksofon
8. Jovan /Jovica/ Simeunović – gitara
9. Rulofs Rudo – harmonika
10. Esad /Eso / Kreso – truba
11. Emil Fačko – bas i gitara
12. Sečanj Drago – gitara
13. Džonlagić Enes – gitara
14. Miki Arambašić – truba
15. ? Rozanov – violina
16. Anto Fačko – bugarija
17. Mišo Nikić – gitara
18. Svetozar Popović – gitara
19. Zdravko Pehar – kontrabas
20. Mesud Mujakovic (gitara)
Dosta od nabrojanih muzičara su svirali i u legendarnom revijskom orkestru tvornice ''TRUDBENIK'' u periodu 1950-1960 g.
Zahvljujući podacima koje dobijam (a najsvježiji su od poznatog dobojlije Ibre Mulaomerovića,produžavam spisak starih dobojskih muzičara, iz sredine prošlog vjeka:
Članovi popularnog vojnog orkestra su bili:
-) Mirkec (klarinet i saksafon);
-) Maks (trombon)
-) Vule (harmonika)
/bilo bi dobro ako se neko od starijih dobojlija sjeti pravih imena i prezimena ovih muzičara/
Sredinom '60. godina u Doboju su se pojavili prvi VIS-ovi /vokalno instrumentalni sastavi/ koji su produžili tradiciju gore navedenih ''muzičkih pionira'', tako da su igranke postale nešto bez kojeg se nije mogla zamisliti niti jedna dobojska subota. Dom armije, dom na Usori, KUD, Hotel Bosna… su bili prepuni, a muzičari koji su u to vrijeme zabavljali Dobojlije su bili: Vladimir-Vlado Vukojević ''BAJA'' (gitarista - vokal), Novak Tešić (gitara-vokal); Zlatko Plavšić (gitarista – vokal), Darko Vukojević (bubnjevi), braća Enes i Enver Sprečo (gitaristi), Mirsad Preldžić (bubanj); Ljubo Tomić (gitara); Sead Hadžikadunić (Sejo) ''Lovac'' ( bubanj), Ferid Muratović (bas), Aco Simeunović (gitara),Stevica Stevanović (gitara i buzuki); Jusuf ''Lega'' (harmnonika); Zlatko Starović ''Ćana'' (gitara); Nazif Aličić ''Nađe'' (klavijature – poslije bubanj)
Neizbježno je spomenuti i GIMNAZIJSKIi diksilend ansambl generacije 1962/1964 pod ravnanjem Ese Krese, (truba) u sastavu: ; Branko Anić (harmonika); Josip ''Joža'' Kordić (truba); Nikola Buntić,(trombon); Zahid Nalić (truba); Josip Kordić (klavijature); Branko Anić (klarinet); Ismet Šahović (kontrabas) Miro Želimir Palijan (ritam gitara); Bahrija Golubović (bubanj); Ugrica Milenko (klavijature-harmonika); braća Mesud ''Hans'' i Esad ''Eso'' Škornja
Početak '70 je donio neke nove smjerove u muzičkim zbivanjima u gradu Doboju, a pogotovu u pravcu narodne odnosno novokomponovane muzike. Pogotovo nakon pojave Zilhe Bajraktarević – Armenulić, poznatije pod imenom ''Silvana''. Djevojka sa gornje čaršije, sa kojom su se sve Dobojlije dičile i sa ponosom govorile: ''to je naša Dobojka''.
Zilha odnosno popularnija kao Silvana, je bila zajedno sa Lepom Lukić jedan od prvih utemeljivača novokomponovane muzike na tlu bivše Jugoslavije. Zajedno sa svojom sestrom Mirjanom je proslavila Doboj i mislim da bi njeno ime trebalo na nekakav način da bude ubilježeno zlatnim slovima u istoriji dobojskog kulturnog života. Nakon njihove tragične pogibije u saobraćajnoj nesreći sredinom '70. njihova treća, mlađa sestra Dina, pokušava također da napravi pjevačku karijeru, ali nažalost u nikakvom slučaju ne uspijeva niti približno da postigne popularnost koju su imale njene dvije rahmetli sestre.
Tih godina, u Doboju su se pojavila i neka nova imena u muzičarskim krugovima kao što su: harmonikaši: Sreten Dakić (iz Bara); Fikret Trampić ( harmonika, poslije klavijature); braća Damir (harmonikaš) i ''Buco'' (bas gitarista) Aličehajić, Admir ''Puba'' i Adnan''Hadžija'' Hadžikadunić (bubanj i bas gitara);Avdić Mirsad (gitara); Momir Suvajac ''Sova'' (vokal i gitara); Kliker Osmani (bubanj); Said Jusić (klavijature i vokal); ''Streha'' (harmonika); ; Zdenko ''Zdeno'' Filipjak (gitara); braća Zlatko ''Ćasa'' i Vili Pavlić (gitara i bubanj); Adnan ''Pitlja'' Nezirović (bas gitara); Sejo ''Picek'' Trbaković (harmonika i klavijature); Kenan Tarabar ''Keno kobila'';Muhamed Hasičić poznatiji kao Safet ''sikira'' (harmonikaš i pjevač);
Saša Domuz (gitara); Šekib Mujaković (vokal); Ferid Bajraktarevic (bas); Darko Popovic (orgulje); braća Davor i Zoran Jašek (klavir); Ostroški Darko (harmnoika); Božanović Zvjezdan (klavijature i harmonika) iz Lipca; Bergija ? (bubnjar); Kemo ''daut'' i Džumo Bajrami
Smaila Srkalović (bubanj i vokal); Sejo Halilović (vokal); Muća Mujanović (vokal)
Bilo je dobrih muzičara i iz Kotorskog, evo nekih:
Mirza (bas gitara) i njegov brat (solo gitara) iz Kotorskog.
Kovačević zvani "Zemko" (harmonika), iz Kotorskog
Refko (bubanj) iz Kotorskog.
Glibić Fikret ''Cike'' (gitara) iz Kotorska
''Brico'' (gitara) iz Kotorskog
Svi ovi dobojski muzičari su uglavnom ''tezgarili'' po tad poznatim dobojskim restoranima, od kojih su najpoznatiji bili: Hotel ''Bosna''; Motel ''Ušće''; Ribnjak u Rudanci; Bagrem; Motel ''Šešlije''; Motel ''Ševarlije'' kao i naravno sve poznate i ne toliko poznate kafane u okolini Doboja, Teslića, Dervente, Tešnja, Zavidovića, Žepča, B.Broda itd.
Krajem '70. godina u osnovnoj školi ''Josip Jovanović'' pod rukovodstvom nastavnica Slavice Bijelić i Behije Salihović je bila osnovana ''Niža muzička škola'' sa odsjekom klavir i harmonika, iz koje su izašli još neki dobojski muzičari, koji su nakon završetka iste, produžili da se bave muzikom na profesionalnijem nivou.
Iz te generacije muzičara su: braća Robert ''Bobo'' i Dado Pinter ; braća Zoran i Goran Šuka, (klaviristi) kao i moja malenkost-autor ovog članka, Samir Preldžić (harmonikaš).
Nažalost, mi smo bili jedini koji smo produžili da se ozbiljnije bavimo muzikom, dok su se sve one prekrasne curice - odlikašice (sa kikicama i bijelim haljinicama), nakon završetka niže muzičke škole okrenule ''nekim ozbiljnijim stvarima''.
U Doboju je tih '80. godina bila popularna i škola Željke Pintera, koji je također obučio mnoge dobojske muzičare, među kojima su bili i braća Šemso i Edin Bešlagić (harmonikaši) kao i jedan od najperspektivnijih i u ono vrijeme može da se kaže jedan od najboljih harmonikaša Seid Žilić.
Momak sa ''gornje čaršije'', rođen u blizini kuče legendarne Zilhe ''Silvane'' i Mirjane Bajraktarević. Momak, koji je munjevitim progresom jurio ka uspjehu. Veoma rano i veoma brzo je osjetio sve lijepe i ne čak toliko lijepe strane života, i jureći ka uspjehu, produžava svoj put ka zvijezdama, koji mu je izgleda bio pisan. Najprogresivniji dobojski harmonikaš, dan prije odlaska na odsluženje vojnog roka u JNA, gine u saobraćajnoj nesreći jednog sunčanog septembarskog dana 1986. godine. Seid je bio jedan od dugo zapamćenih pobjednika dobojskog festivala amatera pjevaća ''Prvi glas Doboja 1982. g'' (sa nezaboravnim hitom ''Kako ću sutra bez tebe''), bio je i harmonikaš u KUD-u ''Ismet Kapetanović'' kao i harmonikaš orkestra ''Kalkuta''. Orkestar, koji se u svom samom početku zvao orkestar ''Bosna'' – pod rukovodstvom legendarnog dobojskog bubnjara Memišević Nermina ''MEDE'' , a zatim nakon svoje transformacije orkestar je dobio naziv ''Kalkuta'' kojeg su sačinjavali: Seid Žilić -harmonika, Samir Šestan ''Droga'' –sintisajzer, Dobriša Gavranović - gitara, Ivica Marić ''Kiva'' - bubnjevi i ''Pingvin'' - bas gitara. To je u ono vrijeme bio prvi ''pravi'' orkestar, koji je radio na jednom profesionalnijem nivou, i koji je zahvaljujući svom menadžeru Zoranu Radonjiću pratio na koncertima i turnejama tadašnje poznate zvijezde novokomponovane estrade kao što su: Halid Bešlić, Halid Muslimović, Šerif Konjević, Mile Kitić, Šemsa Suljaković i mnoge druge znane i neznane. Ime Seida Žilića, također treba da ostane zapamćeno i upisano zlatnim slovima u istoriji dobojskih muzičara.
Tih '70. i '80. godina jedno od najpopularnijih muzičkih zbivanja u gradu je bio festival amatera pjevača ''Prvi glas Doboja'' koji se svake godine priređivao u kinu ''Partizan'' u organizaciji Omladinskog komiteta Doboja a poslije u organizaciji ''Muzičke omladine''.
Na taj festival su se prijavljivali mnogi znani i neznani dobojski interpretatori zabavne i narodne muzike. Sala ''Radničkog univerziteta'' je bila tradicionalno puna svake godine, a pobjednici su bili nagrađivani burnim aplauzima, a Bogami su po nekada bili praćeni i zvižducima.
Neki od pobjednika festivala amatera pjevaća ''Prvi glas Doboja'' su bili nakon toga dugo vremena miljenici Dobojlija i rado viđeni interpretatori po dobojskim restoranima, a neki od njih su brzo padali u zaborav.
Dugo godina festival su pratili VIS ''Modusi'' (braća Enes i Enver Sprečo (gitare), Sejo Hadžikadunić (bubanj) i Fikret Trampić (harmonika i klavijature).
Spomenuću samo neke od pobjednika tog festivala: Džafer Bešlagić (mlađi); Sejo Halilović; rahmetli Seid Žilić; Sanja Musić i Željko Pupić, autor ovog članka - Samir Preldžić, Omer Kandžić i mnogi, mnogi drugi….
Tih '80. godina u Doboju je djelovao jedan veoma poznat tamburaški orkestar, koji je često vježbao i radio u KUD-u ''Ismet Kapetanović'', a probe su se održavale također i u prostorijama biblioteke ŠUP škole u kojoj je radio rukovodilac tog orkestra pok. nastavnik Boro (''tamburica'') Stevanović. Sastav tog tamburaškog orkestra se uveličavao i smanjivao po potrebi, ali najstalniji i dugo godina ne promijenjen sastav su činili: Boro Stevanović (prim); Jovica Simeunović (bugarija); Džorđo Popović ''Čiča'' (kontrabas); Mirsad Hasukić (bas-prim) i autor ovog članka Samir Preldžić (harmonika);
S vremena na vrijeme sa nama su svirali i Emil Fačko (kontrabas ili bas-prim); Zdeno Filipjak (akustična gitara ili kontrabas);i Stevica Stevanović (bas-prim); Vito ? (bugarija); Neđo Karalić (bas-prim i kontrabas); Fahir ? (prim);
Orkestar je uveseljavao mnogobrojne Dobojlije na različitim mjestima, često su gostovali u elitnoj dobojskoj piceriji ''AS'' (kod Hansa); u ''Vidikovcu'' (kod Fadila) u Dalmaciji (kod Save) i na mnogobrojnim svadbama i ispraćajima u vojsku. Karakteristično za ovaj akustični orkestar je bilo, da su svirali sve pjesme naroda i narodnosti iz bivše Jugoslavije, i nije bilo Dobojlije koji je prisustvovao svirci ovog orkestra, a da je otišao kući neraspoložen i tužan.
Početkom '80. u krugu dobojskih muzičara su se pojavili ''neki novi klinci'' (pa i ne baš klinci..).
Značajno bi bilo spomenuti pojavu jednog naturaliziranog Dobojlije, muzičara koji je iz Srbije došao u Doboj u potrazi za novim životom i hairom. Bio je to harmonikaš Dragan Krpić zvani ''Gane'', kojeg su svi dobojski muzičari dosta cijenili, naročito zbog njegove izuzetne tehnike koju je imao na harmonici ''dugmetari''. Osim njega bih želio spomenuti i još neke kolege: Memišević Nermin ''Medo'' (bubnjar – radio u prodavnici obuće ''Fruška gora'') – ''car'' za ugovaranje tezgi po okolnim dobojskim selima. Nije bilo subote ili nedelje, a da ''Medo'' nije ugovorio tezgu (nema veze dali je to festival amatera, igranka, svadba, ispraćaj ili vašar; važno je da je ''tezga''). Svi su znali ''Medu iz Fruške gore''.
Ovdje bih spomenuo i niz drugih muzičara kako iz grada Doboja tako i kolege iz obližnjih dobojskih sela, koji su takođe ostavili svoj značajan trag u istoriji dobojskih muzičara između dvara rata (1945-1992);Orkestar porodice Imeri pod rukovodstvom Sejfadina ''Sefera'' Imerija; Drago Čeki (harmonikaš sa Jelaha) ; Mehmed ''Meša'' Mešić (harmonikaš); Lemešević Dževad ''Braco''; Mesud Kikić ''Pruga'', (harmonikaš); Senad Kikića (harmonikaš); Damir Begović ''Bega'' (harmonikaš), Samir Čušković ''Ćuško'' (bas gitara) a također i Marko Glamatović (pjevača), Omer Kandžić (pjevač), Goran Spasojević (harmonikaš), Saša Janković (bas gitara); Bato Radonjić (bas gitara); Mirudin Mujkić (harmonikaš iz Ševarlija)...
Naravno, ostavljam prazno mjesto, da bi na njemu bila dopisivana imena dobojskih muzičara, zahvaljujući svima Vama, koji mi pomažete u ovoj plemenitoj akciji:
Ismet Hadžikadunić ''Ćime''/harmonika, klavijature,vokal/; ; Jožika Mordehaj (harmonikaš); Dževad Šestan (harmonikaš); Grupa"Ironija" u sastavu:Stevo Bajić solo,Ivica Matković bas,Enes vokal, Mirso ''Glava'' (bubnjar); Brano Adamović (saksofon); Fadil Barjktarević (gitara); Bečirović Nijaz (harmonika);Lujić Nebojša (gitara); Berudin Bero Huskic (gitara);Goran Nikolić (bubanj); Esad Osmanbegovic - poznatiji kao Eso ''žabac'' (vokal); Budo (harmonikaša) i Dervo Mujkić(klavijature i vokal); Samil Hasukić (vokal); Grupa '' RMX'' pod rukovodstvom Zorana Vasiljevića (solo gitara i vokal) i članovimagrupe, u sastavu: Saša Janković (bas gitara); Samir Muhamedovic Maza (bubanj); Damir Begović '' Bega'' klavijature; Bekim Mujanović (sintesajzer).
Početkom '80 u Doboju su se pojavile i rok grupe, koje su ostavile svoj veliki utjecaj na razvoj muzičke istorije grada u periodu između dva rata /1945. – 1992. g./. Značajno je spomenuti grupe kao što su: ''Tok života'' (rukovodilac: Vlado ''Baja'' Vukojević) ; ''Treći pokušaji (pod rukovodstvom Zlatka Plavšića); ''Rezervni točak'' (rukovodilac: Vukić ''Vule'' Raspopović); ''Imela'' (rukovodilac: Buhro Hadžić – legendarni dobojski gitarista) Hadžija (pjevač) ; ''Start'' (rukovodilac Zoran ''Žuti'' Tomanić); ''Ex Ponto'' ( rukovodilac: Samir Zilkić) i mnoge druge rok grupe koje su se skupljale i raspadale. Rok muzika je bila dosta popularna u Doboju. Trebalo bi ovom prilikom spomenuti i legendarne dobojske rokere: Enesa ''Enu'' Omerčića (bas gitaristu), kao i Semina Feukića (bubnjara); ''Koku'' – gitaristu; Mirsu (isto gitaristu), Jovana ''Batu'' Gojkovića (bubnjara); a također i Slavka Rebića (basistu);Antonio Toni Kuffner (gitara) Marija Mičića (gitaristu i pjevača); Žarka ''Žareta'' Karanovića (bas gitara); Dobrišu Gavranovića; Almir Hadžikadunić ''Mija'' (gitara);Mirso-Djera Pezer(bas); Nesko Begić (gitara) i naravno jednog od naj univerzalnijih dobojskih muzičara, legendarnog klavijaturistu Samira Šestana ''Drogu''. Bio bi grijeh da se ne spomene ime sada veće afirmisanog dobojskog muzičara, ondašnjeg ''malog'' Igora ''Gigija'' Vukojević - u ono vrijeme su ga zvali ''čudo od djeteta'' (bubnjar-današnji pjevač).
Da spomenemo takođe i rok grupu ''Drugo lice'' u sastavu Enes,Mija,Jasenko,Kiva,Elmir ''Kurt'' Kikić.
Od sredine '80. pa sve do 03.maja 1992 g. u Doboju je djelovao jedan dosta uspješan orkestar sa imenom ''ORIJENT'', koji je dugo vremena radio u Hotelu ''Bosna''; u motelu ''Ušće''; često na raznim zabavama i proslavama u hali Srednjoškolskog centra, a također i u hotelima u Maglaju, u odmaralištu Drašnice kraj Neuma na moru, u Živinicama, Vitezu, Hotelu ''Kardijal'' u Tesliću i još na mnogim mjestima u bivšoj Jugoslaviji. Stalna postava ovog orkestra su bili: Samir Preldžić (harmonika, sintesajzer i vokal); Mensur Preldžić (bubnjevi); Adil Alić (solo gitara) a bas gitaristi su se smjenjivali po potrebi. Kao gosti orkestra – bas gitaristi u nizu godina su bili: Bobo Pinter (sinti bas); Zdeno Filipjak; Amer Golubović; Darko Vukojević; Mirsad Nezirović ''Pitlja''; Zlatko Pavlić ''Ćasa''; Momir Suvajac ''Sova''; Zvonimir Fačko (povremeno i saksofon); Ferid Muratović i posljednji bas gitarista ovog orkestra u hotelu ''Kardijal'' u Tesliću 03.maja 1992 godine je bio Dražen Babić ''Arči''. Orkestar je promijenio dvoje vokalnih solista. Svoj rad, orkestar je počeo sa pjevačem Džaferom Bešlagićem, a nakon njega je došla jedna izuzetna pjevačica Ljubica Juričić (radila na ''Grudnom odjeljenju'' u dobojskoj bolnici).
Namjerno spominjem datum 03.maja 1992, koji je bio ''početak kraja'' ne samo za orkestar ''Orijent'' nego i za mnoge dobojske muzičare, koji u ovom momentu čitaju ovaj članak raseljeni negdje ''po bijelom svijetu''.
Sa ovim datumom i ja bih završio svoju priču o dobojskim muzičarima u periodu između dva rata /1945. – 1992. g./ Želio bih još jednom da se izvinem svim onim kolegama koje sam NENAMJERNO ispustio! Sigurno bi imalo još mnogo toga da se piše, ali biće mi veoma drago, ako neko od kolega dopuni ovu moju priču sa nekim novim detaljima i nekim novim imenima. I zato, nemojte mi se ljutiti, jer ipak je od tad ''mnogo vode proteklo rijekom Bosnom'', nego registrujte se na ovu stranicu, i dopunite sve ono koje sam je ispustio u ovom mom pokušaju da napravim ''muzički vremeplov'' dobojskih muzičara između dva rata).
Biće mi drago, ako sam sa ovim tekstom uspio da Vas vratim u one lijepe dane, kada smo SVI ZAJEDNO živjeli sretno u našem Doboju.
Vaš,
Samir Preldžić
/harmonikaš i pjevač/